Tema

Medena priča duga 30 godina 

Naši gospodarstvenici (CXLXV.)

»Što nam vrijedi i da imamo količine kad je otkupna cijena sramotna; kilogram meda 1,7eura, a pogača za prihranu 250 dinara«, kaže Spomenka Kuruc

Sonćani Spomenka i Zvonko Kuruc pčelari su s dugim stažom. Počeli su prije tridesetak godina s nekoliko košnica uz posao koji su tada radili. Danas su među većim proizvođačima u apatinskoj općini, a uz njih u ovaj posao ušli su i sin i snaha koji sada imaju i više košnica i veću proizvodnju. Spomenka i Zvonko podijelili su poslove, pa Zvonko brine o pčelama, a Spomenka pomaže kod vrcanja, te brine o prodaji i administrativnim poslovima kojih ima i u ovoj vrsti proizvodnje.

Potrudili su se i da im raditi ovaj posao bude ugodno, pa su nekoliko kilometara od sela u ataru uredili salaš gdje su im košnice.

»Danas bi svatko htio pčelariti«

Prisjećajući se početaka Spomenka kaže da su ona i suprug bili uposleni u jednoj od Titovih vila ili kako su to zvali »Titov dvorac«, što je u stvari lovačka kuća, u blizini Apatina. Tamo su na ispašu pčele donosili pčelari Dorotić iz Sombora, a pomažući im oko pčela u taj posao polako su ulazili Spomenka i Zvonko. »Poslije dvije godine poklonili su nam Joso i Kata Dorotić dvadesetak društava i tako smo počeli samostalno pčelariti. Pet godina smo radili i živjeli u toj lovačkoj kući, a kada smo se vratili u selo ponijeli smo i naše košnice. Počeli smo s 20, a sada imamo 120 registriranih košnica i još oko 30 koje su rezerva, da bi se mogle dopuniti one koja propadnu tijekom zime. Za registrirane košnice dobivamo poticaje od države i po košnici to je sada 800 dinara. Ti poticaji uvedeni su prije nekoliko godina i za to se uspio izboriti Savez pčelarskih organizacija Srbije. Isplata je za sada redovita, u godini u kojoj predamo zahtjev i dobijemo novac«, kaže Spomenka i dodaje kako prije tridesetak godina i nije bilo puno onih koji su se htjeli baviti tim poslom, a danas bi svatko htio biti pčelar. Ali ako se i prije početka posla računa kolika će biti zarada, tu posla nema. 

Kurucovi su stacionirani pčelari, tako da je ispaša njihovim pčelama okolina salaša. »Vrba, glog, voćna paša, bargem, pa zatim poljoprivredne kulture uljana repica i suncokret. Za seobu pčela treba angažirati ljude, imati prijevoz, platiti troškove goriva. Jeste da oni koji sele dobiju više meda, ali kada se oduzmu troškovi ta zarada i nije tako velika. Zato smo mi odlučili ne seliti naše košnice«, pojašnjava Spomenka poslovnu politiku njihovog poljoprivrednog gospodarstva.

S tridesetogodišnjim iskustvom u ovom poslu Spomenka može napraviti i dobru usporedbu proizvodnjom meda prije 30 godina i danas. Sumira to u jednoj rečenici: »Meda je nekada bilo ko vode«.

Dok su bili na lovištu med je bio bargemov, miješani, livadski i šumski. Godinama unatrag najviše imaju bagremovog meda, meda od uljane repice i suncokreta. U ataru Sonte uljarice zauzimaju znatne površine, ali nikada nije sigurno koliko će to pčele moći iskoristiti. »Prije nekoliko godina blizu nas bila je parcela od 60 hektara suncokreta, a nijedna pčela nije sletjela na njega, jednostavno nije medio«, kaže Spomenka i dodaje kako su danas pčelari i poljoprivrednici na različitim stranama. Poljoprivreda danas ne može bez kemijske zaštite, a kemija i pčele ne idu zajedno, naročito ako poljoprivrednici ne obraćaju pažnju na pčelare, što se danas često i dešava.

Proizvodnja u kojoj ne teče med

Proizvodnjom u ovoj godini pčelari i ne mogu biti zadovoljni. Voćna paša nije baš bila uspješna, a nepovoljni vremenski uvjeti utjecali su na lošu proizvodnju i drugih vrsta meda. »Repice i bagrema je bilo malo opet zbog vremenskih uvjeta. Suncokret je dao solidan prinos u odnosu na prethodna vrcanja«, kaže Spomenka.

Ništa bolja nije bila ni prošla godina, kada su Kurucovi u svom pčelinjaku imali dvije tone meda. Kažu, premalo je to, jer nekada je samo bagrema bilo dvije tone, a ukupno i četiri, pet tona meda.

Prodaja je kombinirana – od kuće i na tržnici i otkupljivačima na veliko. »Ne idemo dalje od Sonte, samo našoj tržnici prodajemo, ali ljudi znaju da smo tu, a i ako nas ne nađu na tržnici doći će kući«, kaže Spomenka.

Ono što je zadesilo i pčelare kao i druge poljoprivredne proizvođače jesu niske cijene. Kurucovi kažu toliko su niske da u pitanje dovode i samu isplativost. »Što nam vrijedi i da imamo količine kad je otkupna cijena  sramotna; kilogram meda 1,7 eura, a pogača za prihranu 250 dinara. A pčele moramo dohranjivati šećernom pogačom jer nisu uspjele dovoljno sakupiti hrane u prirodi. Zato pčelari i kažu da je bolje vratiti med pčelama nego ga prodati«, kaže Spomenka.

Ove godine repica se na veliko plaćala 1,6 eura, a prošle godine bila je 2,7 eura. Cijene na tržnicama su znatno bolje i bargem se prodaje po 900, a livadski med i med od repice 800 dinara. »Od prodaje na tržnici imamo za osnovne troškove, a ako bude nešto zarade od prodaje na veliko uložit ćemo to u novu seznu«, kaže Spomenka.

Godine, a i neizvjesnost oko cijene razlog su što Kurucovi ne planiraju neko veće povećanje broja košnica. »Širit ćemo se toliko koliko možemo sami održavati«, kažu Zvonko i Spomenka.

Složni su u ocjeni da se još uvijek proizvodnja meda isplati, ukoliko se pravilno radi, na pravi način brine o košnicama. »Ima puno pčelara koji prodaju košnice i odustaju od pčelarenja. Nitko se od pčelarenja nije obogatio, ali nešto se radi, malo i zaradi. Poslovi počinju već u ožujku, čim otopli. Obilaze se tada košnice i ako pčele nemaju hrane dodaju se šećerne pogače da ne bi bilo uginuća, da bi imale snage podići leglo. Nakon toga ide čišćenje patosa, pa pregled košnica. To su ti prvi proljetni radovi«, kreće Spomenka nabrajati sve što se radi u pčelinjaku.

Poslije povratka iz vojske pčelarstvom se odlučio baviti i njihov sin Dalibor, a za početak poklonili su mu 60 košnica. Danas su on i supruga Jelena veliki proizvođači, koji stalno unaprjeđuju proizvodnju, uvjete i načine prodaje. Njihova priča zaslužuje jedan poseban tekst.

Z. V.